Sinoć se St. Louisom širio miris ljiljana.⚜️ Nekako znam osjećam da nas je i Halid sinoć čuo. Da je negdje gore pjevao s nama i navijao... Plakala sam. Prvo od sreće, a onda od tuge. Od one naše bosanske tuge...Jer dok sam gledala hiljade naših ljudi na stadionu, nisam vidjela samo navijače. Vidjela sam kolone prognanih. Vidjela sam majke koje su preko okeana nosile svoju djecu u naručju. Vidjela sam očeve koji su godinama ustajali u četiri ujutro da rade po tri posla. Vidjela sam ljude koji su otkidali od sebe i svoje djece da bi nekome u Bosni poslali pomoć. Vidjela sam generaciju koja je preživjela rat ,genocid pakao i generaciju koja je iz tog pepela izrasla.I sinoć 20.000 duša na stadionu pjeva: "U ovom gradu ja nemam nikoga..." A onda jutros otvorim internet. Greška. Uvijek ista greška. Jer dok su jedni sinoć vidjeli ljubav, zajedništvo i ponos, drugi su vidjeli najveći problem našeg društva. Kolo.Da, kolo. Ne lopove političare. Ne mržnju. Ne korupciju. Ne odlazak mladih. Oni su zapazili kolo. Nekome su zasmetala naša djeca koja igraju kolo. Na stadionu Bosanke u narodnim nošnjama Bosne i Hercegovine. Kata i Fata. Mara i Ajša. Bilja i Esma. Zlata i Ljilja.Nasmijane.Ponosne. Sretne. Naša djeca. Čitam i ne vjerujem: seljakluk, krkanluk, dijaspora, primitivizam. Ma sram da vas bude... Kad Englezi pijani pjevaju po ulicama, to je tradicija. Kad Španci danima slave uz bubnjeve, to je temperament. Kad Afrikanci igraju svoje plesove, to je kultura. Kad Škoti obuku kilt i zasviraju gajde, svi se dive autentičnosti. Ali kad Bosanac zaigra kolo... E, to je papanluk. Nevjerovatno mi je kako vam je tuđe uvijek egzotično i lijepo... Prodane duše...Stidite se ! Kolo je uklesano u kamen. Na stećcima. U običajima. U sjećanju. U krvi jednog naroda. Ne morate ga igrati. Ne morate ga ni voljeti.Ali ismijavati vlastito naslijeđe nije znak sofisticiranosti. To je autošovinizam. Ponosim se ljudima koji su na drugom kraju svijeta uspjeli sačuvati jezik, ime, običaje i ljubav prema zemlji iz koje su otišli. I da su sinoć okrenuli ražanj nasred stadiona, ja bih opet bila ponosna. Jer znam ko su ti ljudi. Znam šta su prošli.Znam koliko su platili kartu za taj komadić sreće koji se zove Bosna. Zato hvala našim Zmajevima. Hvala svakom roditelju rasutom po svijetu koji je svoje dijete naučio da voli Bosnu, iako je rođeno hiljadama kilometara daleko. Jer država nije samo teritorija. Država su ljudi,sjećanja,suze kolo,sevdalinka... I ono nešto što osjetiš u grudima kad ugledaš ljiljan. Tako smo mala zemlja. Al' nema veće. ⚜️🇧🇦Eto.

Čikago. Knedla mi je u grlu stala kad sam ovo vidio.