Jučer i danas ste se zgražavali, vrijeđali najgnusnije i optuživali pod objavom o talibanskim vlastima koje su usvojile sramotni porodični zakon bez minimalne starosne granice za brak, kako bi normalizovali dječje brakove u Afganistanu. Hoćemo li i dalje zadržati isti moralni kompas ili… Dakle, postoji jedna zemlja koja sebe naziva svjetionikom slobode. Zemlja koja govori glasnije od svih, koja dijeli lekcije o moralu, pravima, vrijednostima, o tome kako se štite djeca, žene, manjine, slabiji. Zemlja koja se postavlja kao sudija nad planetom. Ali kad se zaviri iza kulisa, vidi se nešto drugo. Ne buka, ne parole, nego tišina. Sramna tišina oko jedne činjenice koju nikad ne spominju dok drže moralne propovijedi drugima. U 33 američke savezne države i dalje je legalan 'child marriage'. Trideset tri. U tri države, Kaliforniji, Mississippiju i New Mexicu, ne postoji nikakva minimalna dob. Ni broj. Ni granica. Ni zaštita. Dijete koje ne smije samo ostati kući može biti udato. Djevojčica koja ne može potpisati školski izlet može potpisati brak. Maloljetnica koja ne može otvoriti račun u banci može biti vezana zakonom za odraslog muškarca kojeg ne može ni prijaviti, ni napustiti, ni razvesti se bez njegove dozvole. I sve to nije slučajnost. Nije greška sistema. Nije "zaboravljen zakon". To je sistem koji tako funkcioniše, tiho, uporno, godinama. A onda ta ista država, s takvim zakonima, izlazi pred svijet i govori o "zaštiti djece". Govori o "moralnim standardima". Govori o "vrijednostima Zapada". Govori o opasnosti po kršćanstvo. Govori, a ne kaže da je između 2000. i 2021. u SAD-u preko 300.000 maloljetnika sklopilo brak. Ne kaže da su u ogromnoj većini to bile djevojčice udane za odrasle muškarce. Ne kaže da se brak često koristi kao zakonski štit da se izbjegne krivična odgovornost. Ne kaže da maloljetne žrtve ne mogu ni u sklonište, jer skloništa ne primaju djecu bez staratelja. I onda, s takvim teretom na vlastitim leđima, ta sila dolazi da drugima drži lekcije. Da određuje ko je moralan, a ko nije. Ko je civilizovan, a ko zaostao. Ko štiti djecu, a ko ne.... To je trenutak kad se priča raspada. Kad se vidi sunovrat morala. Da se vrijednosti ne nose u srcu, nego u džepu. Izvade se kad treba, sakriju kad smetaju. Jer ko zaista brine o djeci, počinje od sebe. Od svojih zakona. Od svojih sudova. Od svojih najmračnijih rupa u sistemu. Sve ostalo je samo predstava. A predstava traje tačno onoliko koliko traje potreba da se drugima drži lekcija... Već sam napisao ovo u objavi o Talibanima, ali da ponovim... I kad vidim dijete koje plače od straha, ne pitam ni za naciju, ni za vjeru, pitam samo: "Ko je monstrum koji joj to radi."