Ma nema veze, ko šiša seljake. Ko šiša selo, njive, voćnjake, vinograde, pšenicu, kukuruz, papriku, paradajz, šljive, jabuke i sve ono što ne raste u studiju za konferencije za štampu.
Noćas je pao grad.
Nekome je za petnaest minuta otišla godina rada. Nekome je otišlo seme, gorivo, đubrivo, hemija, kredit, nada i računica kako će prezimiti. Nekome je ostala samo blatnjava njiva, izlomljena stabljika i ono najgore pitanje: zašto država postoji svuda osim tamo gde je najpotrebnija?
Godinama se priča da nema protivgradnih raketa. Godinama se ljudi mole Bogu i oblacima, jer od sistema nemaju kome. Godinama se seljak tretira kao dekor za predizborni spot: dobar je kad treba slika sa šajkačom, loš je kad traži zaštitu, cenu, subvenciju i poštovanje.
Ali zato za asfalt uvek ima.
Za jarbole ima.
Za fontane ima.
Za stadione ima.
Za brze saobraćajnice kroz njive ima.
Za savetnike, agencije, kabinete, službene automobile, bilborde i samohvalu ima.
Samo za ono što čuva hranu, nema...
A onda će isti ti koji su pustili da grad satre useve izaći da nam objasne kako je Srbija nikad jača, kako ekonomija cveta, kako smo lideri u regionu, Evropi, galaksiji i šire. Samo još da nam objasne zašto u toj najjačoj ekonomiji čovek koji proizvodi hranu mora da gleda u nebo kao u lutriju.
Jer kad propadne seljak, ne propada samo njegova njiva.
Propada doručak u gradu.
Propada hleb na stolu.
Propada pijaca.
Propada selo.
A propada i država koja ne razume da hrana ne nastaje u marketu, nego u blatu, znoju, strahu i radu. I onda ćemo, naravno, uvoziti. Ima se, može se. Uvešćemo ono što smo mogli sami da proizvedemo. Platićemo tuđu pšenicu, tuđe jabuke, tuđ krompir i tuđ trud, dok naš čovek stoji kraj svoje uništene njive i sluša kako mu sa televizije poručuju da nikad nije živeo bolje.
Možda je stvarno vreme da se preko svega udari asfalt.
Preko njiva.
Preko sela.
Preko pameti.
Preko obraza.
Pa da nas Bog vidi.
Samo napred. Srbija pobeđuje. Samo je pitanje koga.