Do nedavno bih se potpisao ispod tvrdnje da je studentski pokret najjača politička snaga u Srbiji.
Više ne.
Danas najveću grupaciju, bar na antirežimskoj strani, čine građani opredeljeni za studente, izrazito rezervisani prema opoziciji, a neprijatno iznenađeni i zbunjeni desnim skretanjem studentskog pokreta.
Ova potencijalna politička sila nema nikakvu artikulaciju. Jedan od osnovnih zadataka antidemokratske strukture je da ove građane drži u pasivnoj lojalnosti studentskom pokretu, u stanju omađijanosti mantrom "studenti pobeđuju".
Dominantni kanal za držanje tog sveta u hibernaciji jesu programi United grupe sa stalno prisutnom baterijom analitičara koji svakodnevno ponavljaju mantru - "studenti pobeđuju".
Iako studentski pokret, ovakav kakav je, tim građanima ne nudi političko rešenje koje im je potrebno.
Ono što ova tiha većina hoće je brza i efikasna demontaža srasle državno - partijsko - mafijske mašinerije, temeljna rekonstrukcija države, a sve to uz pomoć i podršku EU, tranziciona pravda, uspostavljanje uzornog demokratskog poretka i vladavine prava, brzi hod ka članstvu u EU.
To im nudi opozicija, ne i studentski pokret.
SP im nudi vezanost za tradiciju, kleronacionalizam, ukorenjenost u nasleđe ratova devedesetih i nacionalističku politiku koja je do tih ratova dovela, slepilo za šovinizam, evrofobiju i patološku bolećivost prema Rusiji i Kini.
Međutim, oni su u studentski pokret zaljubljeni, a opoziciju očima ne mogu da vide.
Ovakvo stanje je, uprkos naporima Slobe Georgieva, Boška Jakšića i drugih dizajnera javnog mnjenja, dugoročno neodrživo.
Politički potencijal ove, najveće antirežimske stranke nekako će morati da nađe put do artikulacije i ekspresije.
Ja vidim tri moguća načina da do političke artikulacije dođe.
Prvi je pobuna u studentskom pokretu, zbacivanje antidemokratskih snaga koje su ga zajahale i njegov povratak izvornim vrednostima i ljudima s početka 2025.
Drugi je rascep studentskog pokreta i izdvajanje njegove većinske, proevropske frakcije u zasebnu političku opciju.
Treći je pojedinačna, zatim sve intenzivnija grupna i na kraju masovna migracija građana od studentskog pokreta ka demokratskoj opoziciji, sve dok uz Sava, Paunovića i Lompara ne ostanu samo autentični fašisti.
Prva opcija bila bi najbrži put do promena. Treća opcija je najrealnija.