Jednog momenta je ovom narodu isparilo kolektivno sećanje i on je skliznuo u kolektivno ludilo. Jednog dana, kada oni odu, moramo, poučeni iskustvom, malo bolje negovati to kolektivno sećanje, kako nas opet ne bi zateklo praznodušje života u nekom novom distopijskom društvu; gde je normalno postalo nenormalno, a nenormalno - normalno. Gde je zlo vrlina, a dobro naivnost... Po njima se ništa ne sme zvati, osim ako se ne spominju u kontekstu tlačitelja i njihovih žrtava. Njihovim žrtvama imenovati bulevare, da, kad god hodamo ulicom, znamo ko nam je mislio zlo i čija nam je sekira visila nad glavom. To sećanje mora biti toliko jako, da njihove potomke tera da ih se stide i da,od stida, menjaju prezimena. Kuće da im se ruše, loze, od stida, zatiru a grobovi bez imena da im budu...