Zennie Abraham ZENNIE62 #NFL #NFLDRAFT #SDCC #OAK

Zennie Abraham ZENNIE62 #NFL #NFLDRAFT #SDCC #OAK

don't fall in love💔

Graywifhat

🅱️🩸‼️'

Le Zelenskyste 🇫🇷🇺🇦

LoveeTune aka Swerv

SleeplessDroid

miyaclippeditt🎀

Alen Koman 🇻🇦🇸🇮☧

1200🕯

Zvonimir Despot

Zvonimir Despot

@despotinfinitus

Jun 14

Kineski juriš na Balkan: dok Zagreb mudro koristi fondove EU-a, Banja Luka potpisuje kapitulaciju Piše: Zvonimir Despot Polaganjem kamena temeljca u Velikoj Obarskoj kod Bijeljine u petak je službeno počela izgradnja dionice autoceste Bijeljina – Brčko, duge 17 kilometara, koja bi trebala dodatno unaprijediti prometnu povezanost između Banje Luke i Beograda. Kad ogolite sav taj svečani politički igrokaz – sve te govore, vrpce i slikanje pred kamerama – pred vama ostaje samo hladna, neumoljiva i prilično zabrinjavajuća geopolitička i ekonomska realnost. A ta realnost u Republici Srpskoj neodoljivo podsjeća na scenarij koji smo već gledali u susjedstvu, samo s još opasnijim ulozima. Vlast u Banjoj Luci ovo prikazuje kao veliki investicijski trijumf i dokaz da "RS ima alternativu". No, ako stvari nazovemo pravim imenom, ovo nije nikakav trijumf, nego kapitulacija pred jedinim preostalim bankarom koji želi otvoriti vrata kad na njih pokuca Milorad Dodik. Utemeljimo to na čistim činjenicama i povijesnom obrascu kineskog prodora na Zapadni Balkan. Ova priča ne počinje u Pekingu, nego u Bruxellesu i Berlinu. Zbog stalnih političkih radikalizacija i blokada državnih institucija, Njemačka i Europska unija su tijekom proteklih godina povukle kočnicu. Blokirano je stotine milijuna eura bespovratnih sredstava i povoljnih kredita preko KfW-a i EBRD-a za ključne projekte u Republici Srpskoj (uključujući vjetropark Hrgud i obnovu hidroelektrana). Nakon što su zapadni financijski izvori presušili, a financijska tržišta postala preskupa zbog očajnog kreditnog rejtinga Bosne i Hercegovine, Vlada RS-a našla se u pat-poziciji. Budžet pritišću dospjele obveznice, a kapitalnih investicija nema. I tada na scenu stupa kineski državni konzorcij predvođen tvrtkom COVEC (China Overseas Engineering Group Co.). Peking ne postavlja pitanja o vladavini prava, o odlukama Ustavnog suda BiH, niti o retorici lokalnih vođa. Za njih postoji samo jedno pitanje: Što nudite kao polog za kredit? Pogledajmo brojke i uvjete koji se kriju iza dionice Bijeljina–Brčko, ali i cijele te mreže projekata. Ugovor za ovih 17 kilometara težak je 274 milijuna KM (oko 140 milijuna eura) bez PDV-a. Kada se tome pribroji dionica Vukosavlje–Brčko od 390 milijuna eura, pa famozna autocesta Banja Luka–Prijedor pod koncesijom tvrtke Shandong Hi-Speed, dolazimo do milijardnih iznosa kojima je opterećen entitetski proračun. Gdje je tu zamka koja miriše na crnogorski scenarij? Baš kao i u slučaju zloglasnog ugovora za crnogorsku autocestu Bar–Boljare (koji je bivša crnogorska vlast godinama skrivala od javnosti), ugovori s Kinezima u Republici Srpskoj tretiraju se kao državna tajna. Vlada RS-a uporno odbija objaviti detalje ugovora za autocestu Banja Luka–Prijedor, pravdajući to "željom kineskog partnera". Javnost ne zna kolika je stvarna kamatna stopa, kakvi su penali za kašnjenje i što je točno založeno kao kolateral. Kineske tvrtke ne dolaze razvijati lokalno gospodarstvo. Oni donose svoj materijal, svoje strojeve i, što je najvažnije, svoje radnike koji žive u zatvorenim kampovima uz gradilišta. Domaće građevinske tvrtke dobivaju tek mrvice kroz trećerazredne podizvođačke poslove poput odvoza šute ili nasipanja pijeska. Dakle, država uzima ogroman kredit koji odmah prebacuje na račune kineskih državnih tvrtki, a građanima ostaje stopostotni dug s kamatama. Bilo bi naivno vjerovati da će Banja Luka proći drugačije nego Podgorica ili Beograd. Crna Gora je zbog jedne jedine dionice autoceste došla na rub bankrota, a javni dug joj je skočio na preko 100% BDP-a. Kada je Exim banka potražila svoje dolare, Crnogorci su morali doslovno preklinjati francuske i američke banke da preuzmu i restrukturiraju taj dug kako Kinezi, sukladno ugovoru, ne bi zaplijenili Luku Bar ili zemljište uz trasu autoceste. U Srbiji svjedočimo drugom licu iste medalje – ekološkom i pravnom bezvlašću. Kineski projekti u Boru (rudnik bakra) i Zrenjaninu (tvornica guma Linglong) postali su eksteritorijalne zone unutar kojih ne vrijede zakoni Republike Srbije, radnici iz trećih zemalja drže se u uvjetima sličnim modernom ropstvu, a inspekcije nemaju pristup. U Republici Srpskoj, koja ima neusporedivo slabiju i ranjiviju ekonomiju od Srbije i Crne Gore, ovaj je rizik višestruko veći. Kada dođu na naplatu stotine milijuna eura za autoceste i megalomanski projekt Hidroelektrane Dabar (koju također grade i financiraju Kinezi), a proračun ne bude mogao izdržati pritisak, Peking neće slati tenkove. Poslat će bankare. Povijest nas uči da u međunarodnim odnosima nema besplatnog ručka, a pogotovo ga nema u kineskoj inicijativi "Pojas i put". Milorad Dodik i njegova vlada kratkoročno kupuju socijalni mir i privid političke stabilnosti, prikazujući gradilišta kao dokaz svog uspjeha u inat Zapadu. No, dugoročno, oni stavljaju pod hipoteku najvrijednije što taj entitet ima – energetski sektor (Elektroprivredu RS) i prirodne resurse. Kineska "diplomacija dužničke zamke" savršeno funkcionira upravo u korumpiranim i izoliranim sustavima gdje nema transparentnosti, gdje su institucije zarobljene i gdje odluke donosi uzak krug ljudi. Polaganje kamena temeljca kod Bijeljine stoga nije početak gospodarskog uzleta, nego vrlo vjerojatno polaganje kamena temeljca za buduće financijsko i političko vazalstvo prema Pekingu. Suverenitet se, naime, ne gubi samo u ratovima – danas se on najlakše gubi potpisivanjem netransparentnih ugovora s onima koji strpljivo čekaju da postanete njihov dužnik. Usporedba pozicije Hrvatske s onom u Republici Srpskoj, Srbiji ili Crnoj Gori u kontekstu kineskih investicija promašuje bit ako se stvari ne postave u ispravan pravno-politički okvir. Na prvi pogled, doista, Kinezi grade i s jedne i s druge strane granice. No, geopolitička, financijska i sigurnosna priroda tih projekata u Hrvatskoj dramatično je drugačija. Hrvatska se ne nalazi u opasnosti od "dužničkog ropstva" iz vrlo jednostavnog razloga: ona kineske projekte ne financira toksičnim kreditima iz Pekinga, nego novcem iz fondova Europske unije ili vlastitim proračunskim sredstvima. Kineska državna megatvrtka CRBC (China Road and Bridge Corporation), koja je izgradila Pelješki most, trenutno buši tunel Kozjak u sklopu novog ulaza u Split (projekt vrijedan oko 120 milijuna eura), a ugovorila je i gradnju vijadukta preko Ranžirnog kolodvora u Zagrebu (67,3 milijuna eura) te brzu cestu Brestovac Požeški–Godinjak (oko 160 milijuna eura). Međutim, ovdje Peking nije bankar, nego obični izvođač radova koji je pobijedio na transparentnim javnim natječajima: Za razliku od Banje Luke ili Beograda, gdje se ugovori sklapaju izravnim nagodbama i pod velom tajne, u Hrvatskoj kineske tvrtke moraju proći kroz rigorozne filtere europske javne nabave. Ugovori su javni, podložni žalbama (kao što smo vidjeli na natječaju za Ranžirni kolodvor gdje su domaće tvrtke i CRBC pravno lomili koplja preko DKOM-a) i pod stalnim su nadzorom Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF). Ako projekt poskupi ili CRBC zapadne u probleme, Hrvatska ne gubi imovinu niti teritorij. Kinezi ne mogu "zaplijeniti" tunel Kozjak ili Sarajevsku cestu u Zagrebu. Najgori scenarij za Hrvatsku su aktivacija bankovnih jamstava i penali za kašnjenje, što je standardni rizik s bilo kojim građevinarom na svijetu. Ipak, s geopolitičkog stajališta Bruxellesa, situacija u Hrvatskoj izaziva ozbiljnu glavobolju i smatra se nekom vrstom paradoksa. Europska unija se nalazi u latentnom trgovačkom ratu s Kinom. Unatoč tome, kroz kohezijske fondove, EU zapravo neizravno financira kineske državne tvrtke u Hrvatskoj. CRBC je u vlasništvu kineske države i uživa goleme državne subvencije (jeftin čelik, jeftina oprema, državna logistika). Zbog toga europske i domaće građevinske tvrtke na natječajima ne mogu parirati kineskim cijenama. Kinezi idu s damping cijena kako bi osigurali reference i ušli na unutarnje tržište EU-a. Slučajevi iz Hrvatske (prvenstveno Pelješki most) natjerali su Bruxelles da progleda. EU je uvela novu Uredbu o stranim subvencijama (Foreign Subsidies Regulation) kako bi spriječila da tvrtke iz trećih zemalja, obilato financirane od svojih vlada, uništavaju tržišnu utakmicu unutar Unije. Hrvatska je Kinezima poslužila kao izlozi za Europu ("ako možemo graditi po strogim EU standardima u Hrvatskoj, možemo svugdje"), ali vrata Unije se za njih polako zatvaraju. U trokutu Hrvatska – EU – BiH, ova situacija stvara zanimljivu geopolitičku dinamiku, posebice u svjetlu činjenice da se s druge strane granice (u Republici Srpskoj) isti ti Kinezi pojavljuju kao gospodari sudbine i financijeri. Dok Hrvatska jača svoju infrastrukturu europskim novcem i povezuje se s europskim koridorima, Bosna i Hercegovina se asimetrično dijeli. U Federaciji BiH infrastrukturu i dalje većinski financiraju europske banke (EBRD, EIB), dok se Republika Srpska zbog političke izolacije potpuno baca u zagrljaj kineskom kapitalu. To dugoročno stvara nefunkcionalan i sigurnosno ranjiv prostor na samoj granici Europske unije. Hrvatska je u ovom scenariju geopolitički potpuno zaštićena "kišobranom" NATO-a i Europske unije. Kineska prisutnost na hrvatskim gradilištima stvar je ekonomske pragmatičnosti i jeftinije ponude, a ne političke ovisnosti. No, stvarna opasnost za Hrvatsku leži u njezinu neposrednom susjedstvu: meki trbuh regije (BiH, Srbija, Crna Gora) kroz kineske kredite postaje poligon za širenje utjecaja Pekinga, što dugoročno destabilizira cijeli prostor jugoistoka Europe. Peking je u regiji prepoznao idealan omjer geopolitičke ranjivosti i strateškog položaja. Zapadni Balkan je kopneni most između grčke luke Pirej (koja je u većinskom kineskom vlasništvu) i bogatih tržišta Srednje i Zapadne Europe. Kontrola nad energetskim i prometnim koridorima kroz Srbiju i Bosnu i Hercegovinu daje Kini izravan utjecaj na opskrbne lance same Europske unije. Europska unija je godinama zanemarivala integraciju Zapadnog Balkana, stvarajući politički vakuum i zamor od proširenja. Kina je uskočila u taj prostor. Njezin je cilj stvoriti pojas ekonomski ovisnih država koje, iako formalno teže članstvu u EU, zapravo funkcioniraju po autokratskim i netransparentnim pravilima Pekinga. Ako Srbija, Crna Gora ili cjelovita BiH jednog dana uđu u Europsku uniju, Kina u njima želi imati lojalne partnere. Unutar EU-a odluke o vanjskoj politici donose se konsenzusom. Država koja ovisi o kineskim kreditima može u Bruxellesu uložiti veto na bilo koju odluku koja se ne sviđa Pekingu – bilo da je riječ o ljudskim pravima, Tajvanu ili trgovačkim sankcijama. Kina tako kupuje buduće pravo glasa unutar same Unije. Za Hrvatsku ovo predstavlja povratak u stanje permanentne regionalne nestabilnosti. Dok Zagreb ulaže goleme napore i europski novac kako bi se prometno i energetski integrirao s Europom (preko LNG terminala na Krku, modernizacije željeznica i koridora Vc), u njezinu neposrednom zaleđu niče paralelni sustav pod kontrolom komunističkog režima iz Pekinga. Svaka ekonomska kriza, politički slom ili bankrot u BiH ili Srbiji zbog nemogućnosti vraćanja kineskih kredita izravno će se preliti preko hrvatske granice – bilo kroz valove ekonomske nestabilnosti, sigurnosne ugroze ili pritisak na hrvatsko gospodarstvo. Meki trbuh Europe tako postaje tempirana bomba, a fitilj se nalazi u rukama Pekinga, koji ga može zapaliti kad god mu to bude odgovaralo u njegovu globalnom nadmetanju sa Zapadom.

355