Crna Gora mora povratiti svoju autokefalnu crkvu U savremenom demokratskom poretku, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti predstavlja jedan od temeljnih stubova ljudskog dostojanstva. Međutim, u današnjoj Crnoj Gori na djelu je gruba, sistemska diskriminacija crnogorskih pravoslavnih vjernika kojima je onemogućeno da slobodno vrše vjerske obrede u sopstvenim crkvama i manastirima, koje su vijekovima gradili njihovi preci. Ova izolacija i progon većinskog naroda iz sopstvenih hramova, uzurpiranih od strane "Crkve Srbije", predstavlja drastično kršenje osnovnih ljudskih prava proklamovanih ključnim međunarodnim aktima. Ovakvo stanje direktno krši član 18. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a, kao i član 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji eksplicitno garantuju da svako ima pravo na slobodu vjeroispovijesti, uključujući slobodu da, sam ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, manifestuje svoju vjeru ili uvjerenje kroz molitvu, pouku, vršenje obreda i poštovanje običaja. Takođe, ova diskriminacija je u direktnoj suprotnosti sa članom 10. Povelje o temeljnim pravima Evropske unije. Obnova nezavisnosti Crne Gore i njeno konstituisanje kao suverene države prirodno, legitimno i kanonski nameću pitanje potpunog povraćaja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Kanonsko pravo počiva na vjekovnom i nepromjenjivom principu da se crkvene administrativne granice moraju poklapati sa granicama suverene države. Samim tim, poštovanje međunarodnih konvencija, zaštita ljudskih prava i opstanak crnogorske državnosti neizbježno zahtijevaju i punu obnovu crkvene samostalnosti. To nije politički hirom, već čin istorijske pravde i dosljedno poštovanje pravoslavne kanonske tradicije. O autokefalnosti Crnogorske crkve prije njenog nasilnog ukidanja ne govore spekulacije, već nepobitna, autentična arhivska dokumenta tri drevna pravoslavna centra, od kojih dva direktno svjedoče o punom međunarodnom priznanju CPC kroz zvaničnu prepisku njenih poglavara sa Carigradom i Jerusalimom. Krunska arhivska svjedočanstva o priznatoj autokefalnosti Krunski kanonski dokaz autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve leži u prirodi njene zvanične korespondencije sa drevnim patrijaršijama. U pravoslavnom crkvenom pravu, opštecrkveni akti, enciklike i zvanični dijalozi vode se isključivo i jedino između poglavara autokefalnih crkava. Prvi neoborivi dokaz jeste Enciklika vaseljenskog patrijarha Joakima III iz 1902. godine. U zvaničnim zbirkama i aktima Carigradske patrijaršije, službeni odgovor sa Cetinja zaveden je i odštampan pod naslovom "ΑΠΑΝΤΗΣΙΣ ΤΗΣ ΕΚΚΛΗΣΙΑΣ ΤΟΥ ΜΑΥΡΟΒΟΥΝΙΟΥ" (Odgovor Crkve Crne Gore). Činjenica da Vaseljenska patrijaršija pod ovim imenom štampa dokument i traži zvanični stav Cetinja o opštepravoslavnim pitanjima, dokazuje da je Carigrad prepoznavao Crnu Goru kao zaseban i suvereni crkveni centar. U tom zvaničnom aktu, mitropolit Mitrofan Ban se patrijarhu Joakimu III obraća kao "voljenom bratu i saslužitelju", a dokument potpisuje kao "Vaše Svesvetosti u Hristu brat i saučesnik". To je uzajamna formula ravnopravnosti koja se koristi isključivo među poglavarima autokefalnih crkava. Drugi dokaz je zvanično pismo i božićna čestitka jerusalimskog patrijarha Damijanosa iz 1903. godine, upućena mitropolitu Mitrofanu Banu. Jerusalimski patrijarh se šefu Crnogorske crkve obraća zvaničnim aktom: "Preuzvišeni Arhiepiskope Cetinjski i Mitropolite Crne Gore, u Hristu Bogu veoma voljeni brate i saslužitelju naše smjernosti, gospodine Mitrofane, Vašu Preuzvišenost u Gospodu bratski cjelivamo...", a dokument ovjerava potpisom "u Hristu brat i saslužitelj". U pravoslavnoj eklesiologiji, patrijarsi nikada ne šalju ovakve zvanične akte eparhijskim arhijerejima tuđih crkava, već isključivo poglavarima ravnopravnih, sestrinskih crkava, prepoznajući pritom i "vjerni narod koji Vam je od Boga povjeren".

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST CRNOGORSKOG FORUMA BEZAKONJE U BERANAMA KAO PROGRAMIRANA DIVERZIJA Svjesno se ruše poglavlja 23 i 24 da bi se spriječio ulazak Crne Gore u EU! Sramna oslobađajuća presuda Osnovnog suda u Beranama, kojom je Danko Femić oslobađen optužbi za prinudu nad novinarima Stevom Vasiljevićem i Borisom Pejovićem, predstavlja tačku u kojoj crnogorsko pravosuđe zvanično suspenduje Ustav i uvodi ulično pravo. Crnogorski forum otvoreno poručuje javnosti i međunarodnim partnerima: ovdje više nije riječ o pukom neznanju, već o svjesnoj, koordinisanoj opstrukciji vladavine prava sa jasnim geopolitičkim ciljem, miniranjem pregovaračkih poglavlja 23 i 24 kako bi se Crna Gora trajno sputala i zaustavila na njenom evropskom putu. Kako beranski sud sabotira državu i štiti nasilje Proglašavati nasilno otimanje skupocjene opreme, krađu memorijskih kartica i prijetnje smrću („ubistvom golim rukama“) „ljudskim i korektnim razgovorom“ predstavlja pravni skandal bez presedana. Postupajući sudija u predmetu K. br. 145/25 svjesno je zažmurio pred eksplicitnim priznanjem samog optuženog Femića, koji je pred ODT-om priznao samovlašće i potvrdio da je bio svjestan da njegovo činjenje predstavlja krivično djelo. Ovakvim tumačenjem bića krivičnog djela prinude, postupajući sudija i Osnovni sud u Beranama šalju poruku da je u Crnoj Gori dozvoljeno otimati imovinu i uništavati novinarske dokaze, dok god žrtva ne završi u bolnici sa teškim tjelesnim povredama. To nije suđenje, to je institucionalno ohrabrivanje nasilja nad slobodnom riječju za koje direktnu odgovornost snosi postupajući sudija u ovom predmetu. Jasna matrica bezakonja: Kako su vezani predmeti K. br. 143/25 i K. br. 145/25 Crnogorski forum ukazuje na jasnu, neraskidivu procesnu i terensku vezu između dva postupka pred istim sudom, đe su pravda i zakon brutalno izigrani pod otvorenim pritiskom crkvenih struktura: Institucionalna sabotaža u predmetu K. br. 143/25: Za skandalozno mrcvarenje ovog predmeta, koji se vodio povodom nelegalnog podizanja spomenika četničkom zločincu Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru, direktno su odgovorni predsjednik Osnovnog suda u Beranama Ivan Došljak i postupajuća sutkinja Dubravka Popović. Oni su dopustili da predmet čak pet puta skandalozno šeta i kruži između sutkinje i vanraspravnog vijeća, sa jasnim ciljem da se proces opstruira i obesmisli dok ključni dokaz ne nestane. Provokacije mitropolita Metodija i kapitulacija države: Crnogorski forum naglašava da je mitropolit SPC Metodije lično bio prisutan na terenu i kada je nelegalni spomenik uklanjan i kada su novinari divljački napadnuti. Upravo je mitropolit Metodije sakrio i sklonio taj spomenik u obližnju crkvicu, upućujući pritom otvorene, drske provokacije i izazivajući državne organe porukama da slobodno uđu u crkvu i iznesu spomenik ako smiju. Tim činom, on je svjesno proglasio vjerski objekat za eksteritorijalnu zonu bezakonja, obesmislio predmet K. br. 143/25 i sakrio korpus delikti (predmet krivičnog djela), a da za to do danas nije snosio apsolutno nikakvu pravnu odgovornost. Isti taj vjersko-ekstremistički krug koji je pod vođstvom Metodija otvoreno prkosio državi i sakrio spomenik, napao je i novinare na istom mjestu. Beranski sud i postupajući sudija u predmetu K. br. 145/25 su sada sramnom oslobađajućom presudom Femiću stavili konačan pečat na ovu organizovanu kapitulaciju državnih institucija pred uličnim i crkvenih diktatom. Selektivna pravda Sudskog savjeta i Koraća, Za Berane nemoćni, za nepodobne ekspresni Crnogorski forum podsjeća javnost da smo na vrijeme i u više navrata ukazivali predsjednici Vrhovnog suda Valentini Pavličić i Sudskom savjetu na ove skandalozne propuste.

#PREDSJEDNIKU CRNE GORE #SKUPŠTINI CRNE GORE #VLADI CRNE GORE #EVROPSKOM PARLAMENTU #EVROPSKOJ KOMISIJI #SAVJETU EVROPE #OEBS-u #INICIJATIVA za pokretanje postupka rješavanja pravoslavnog crkvenog pitanja u Crnoj Gori u sklopu pregovaračkih #poglavlja23 i #poglavlja24 i u skladu sa univerzalnim hrišćanskim kanonima Polazeći od ustavnog poretka Crne Gore kao nezavisne, građanske i suverene države, #Crnogorskiforum upućuje zvaničnu inicijativu Predsjedniku Crne Gore, Vladi Crne Gore i institucijama Evropske unije za hitno otvaranje i sistemsko rješavanje pravoslavnog crkvenog pitanja, prepoznajući ga ne kao teološki ili partijski spor, već kao fundamentalno pitanje vladavine prava, zaštite ljudskih prava i očuvanja kulturne baštine. Trenutni status quo, pravno spornim i duboko diskriminatornim Temeljnim ugovorom, direktno proizvodi sistemsku diskriminaciju građana Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, uskraćujući im elementarno ljudsko pravo na slobodan ulazak i obavljanje vjerskih obreda u objektima koje su vjekovima gradili njihovi preci. Ova očigledna nejednakost pred zakonom, gdje se javna dobra i sakralna baština tretiraju kao ekskluzivno nacionalno vlasništvo Crkve države Srbije, predstavlja grubo kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima i direktno koči ispunjavanje mjerila u ključnim pregovaračkim poglavljima 23 i 24 koja se odnose na pravosuđe, temeljna prava i bezbjednost. Rješenje ovog višedecenijskog problema Crnogorski forum temelji na egzaktnim istorijskim činjenicama i neoborivim kanonskim principima koji su ugrađeni u same temelje pravoslavne ekumene još od IV vijeka. Ključni pravni i duhovni putokaz nalazi se u 17. kanonu Halkidonskog sabora iz 451. godine, koji eksplicitno propisuje da crkveno-administrativne granice moraju pratiti državne i administrativne granice. Nasuprot ovom univerzalnom pravilu teritorijalnosti, trenutno djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori predstavlja školski primjer etnofiletizma, jeresi osuđene na Saboru u Carigradu 1872. godine, jer se crkvena jurisdikcija nameće preko državnih granica isključivo radi ostvarivanja političkih i nacionalnih interesa jedne etničke grupe, u ovom slučaju srpskog naroda. Da je princip državne teritorijalnosti jedini održivi kanonski model, nedavno je potvrdio i takozvani makedonski scenario, u kojem je dugogodišnja istrajnost države i diplomatska akcija prema Vaseljenskoj patrijaršiji rezultirala povratkom Ohridske arhiepiskopije (Makedonska crkva) u kanonsko jedinstvo i njenim konačnim priznanjem. Dodatno pravno utemeljenje za reviziju crkvenog statusa leži u činjenici da je Tomos iz 1922. godine, kojim je Carigrad blagoslovio stvaranje Ujedinjene SPC u granicama Kraljevine SHS, u kojem se spominje autokefalna Crnogorska crkva, suštinski i trajno izgubio svoju pravnu valjanost onog trenutka kada su eparhije iz tog dokumenta koje pripadaju Makedoniji priznate kao autokefalna crkva, čime je pravni kontinuitet tog akta obesmišljen nakon nestanka država u čije je ime izdat. #PRIORITETNO #RJEŠAVANjE #PRAVOSLAVNOG #CRKVENOG #PITANjA #DRŽAVE #CRNE #GORE 4. 07. 2026 godine S poštovanjem, #NVOCRNOGORSKIFORUM #Predsjednica #JelenaMarković @EUAmbME @EKvSloveniji

Pozivam sve žene da mi se pridruže u Tivtu. Da zajedno pokažemo da postoje granice preko kojih se ne prelazi i vrijednosti koje se ne prodaju. Čekam Aleksandra Vučića-pa neka dođe. Crnogorske žene znaju kako se dočekuje gost. Ali znaju i kako se odgovara onima koji ne poštuju Crnu Goru. Biće onako kako dolikuje i kako je uvijek i bilo dostojanstveno, hrabro i bez straha. Inicijativa Ženskom klubu Crne Gore uz želju da podrškom pokažu solidarnost i podršku i zajedno za sve crnogorske žene i Crnu Goru iniciramo prikedlog da se Aleksandar Vučić proglasi personom non grata i da mu se zabrani ilaz u Cenu Goru ZBOG SKANDALOZNOG NEGIRANjA CRNOGORSKE NACIJE I VRIJEĐANJA CRNOGORSKE ŽENE Naša moralna obaveza je da odbranimo čast svake naše čukunbabe, prababe, babe i majke koje su bile uvijek stamene i snažne ličnosti kroz crnogorsku istoriju do danas PONOS: BANICE, STOPANICE, RATNICE! Neće se ponižavati: Drugi svjetski rat (1941–1945) Zatočenice: 12.108 crnogorskih žena koje su prošle koncentracione logore Poginulih u direktnim borbama, kao žrtva fašističkog terora za crnogorsku slobodu glavu je dalo 483 borkinje, 1.754 žene su strijeljane ili obješene u fašističkim zatvorima i logorima. Osam Crnogorki proglašeno je za narodne heroine. Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat (1912–1918) Skadarsko ratište (1912–1913): Na ovom ratištu poginulo je više od stotinu Crnogorki koje su učestvovale u borbama na Tarabošu i Dečiću ili pomagale crnogorskoj vojsci. Cenogordke žeme su činile glavnu logistiku crnogorske vojske, prenoseći hranu, municiju i ranjenike preko neprohodnih planina. Komitski pokret: Tokom austrougarske okupacije (1916–1918), desetine žena aktivno su učestvovale u komitskim četama kao borci i jorgašice (kurirke). Zbog svega navedenog: Dok se u zlonamjernim medijskim i kinematografskim narativima, radi velikodržavnih interesa, bezobzirno i opasno pokušava negirati crnogorski narod i istorijsko trajanje Crne Gore, najnovija izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića ogolila je do kraja zvaničnu politiku Beograda prema Podgorici. Vučić je svesrdno stao u odbranu skandaloznog dokumentarnog filma, javno poručivši da u njemu ne vidi ništa sporno i cinično zapitavši šta to u filmu nije tačno, čime je direktno i najgrublje povrijedio državu Crnu Goru, crnogorsku naciju i dostojanstvo crnogorske žene. Zbog ovog otvorenog čina neprijateljstva i diplomatskog bezobrazluka, Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore mora hitno uputiti oštru protestnu notu Republici Srbiji, dok predsjedniku Vučiću treba izreći mjeru zabrane ulaska u našu zemlju i uskratiti mu prisustvo na predstojećem samitu u Tivtu. Istovremeno, Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore dužno je da bez odgađanja pokrene krivični postupak protiv autora ovog fašističkog filmskog projekta, kao i protiv televizija koje su omogućile njegovo emitovanje i time direktno učestvovale u širenju međunacionalne mržnje i negiranju jednog autohtonog naroda. Plasiranjem izmišljotina da je crnogorska nacija vještački stvorena i svjesnim ignorisanjem vjekovnog državnog kontinuiteta od Crnojevića pa sve do 1918. godine, kada je Srbija nasilno okupirala, a potom i anektirala crnogorsku državu, pokušavaju se sakriti nepobitne istorijske činjenice o dubokom civilizacijskom i etičkom jazu između dva društva. Dok više od 400 godina Srbija uopšte nije postojala u političkom smislu, već je njen narod funkcionisao u statusu potčinjene i pokorne raje bez sopstvene slobode i države, trpeći surove običaje turske feudalne vlasti koji su zadirali u najdublje porodično dostojanstvo i pravo prve bračne noći, Crna Gora je kroz vjekove neprekidne borbe krvlju branila i očuvala svoju slobodu, državnost i poseban etički kod.

ISTORIJSKI FALSIFIKAT O LOVĆENU: Kako SPC plasira laži o Njegoševom amanetu? Kampanja koju danas u kontinuitetu vodi mitropolit Srpske pravoslavne crkve Joanikije, optužujući crnogorski narod za „rušenje Njegoševe kapele“ i „skrnavljenje groba“, predstavlja svjesno podmetanje istorijskih neistina. Cilj ove propagande je agresivno mijenjanje istorijskog pamćenja, brisanje crnogorskog državotvornog kontinuiteta i nasilna izmjena crnogorskog nacionalnog identiteta. Istina je neumoljiva: niko 1972. godine nije srušio originalnu Njegoševu kapelu, jer nje na vrhu Lovćena tada već decenijama nije bilo. Pravi rušitelj Njegoševog amaneta bio je kralj Aleksandar Karađorđević, koji je 1925. godine preostale zidove ranjene zadužbine namjerno srušio do temelja, kako bi na njenom mjestu podigao politički spomenik sopstvene dinastije i simbol uništenja crnogorske države. 1. Izvorni amanet: Njegoševa kapela (1845) Petar II Petrović Njegoš je za života (1845. godine) podigao skromnu, jednostavnu kamenu crkvicu na Jezerskom vrhu i posvetio je Svetom Petru Cetinjskom- crnogorskom svecu, vladaru i svom stricu. Tokom Prvog svjetskog rata (1916. godine), austrougarska artiljerija je oštetila ovu kapelu, a okupacione snage su ekshumirale Njegoševe kosti i prenijele ih u Cetinjski manastir. Iako ranjena, kapela je nakon rata apsolutno mogla i trebala biti obnovljena u svom izvornom obliku. Zidovi su dobrim dijelom bili čitavi, a objekat je zahtijevao rekonstrukciju i sanaciju, a ne rušenje. 2. Odbijanje obnove i Aleksandrova uzurpacija (1925) Nakon nasilnog ukidanja crnogorske države i detronizacije dinastije Petrović-Njegoš 1918. godine, odbor građana sa Njeguša pokrenuo je inicijativu i opravdano tražio da se pristupi obnovi originalne kapele od njenog autentičnog, lovćenskog kamena. Međutim, vlasti iz Beograda i kralj Aleksandar Karađorđević su taj plan glatko odbili. Umjesto vjerne obnove, sproveden je politički plan brisanja crnogorskog identiteta: Rušenje do temelja: Preostali, čitavi zidovi originalne Njegoševe kapele su namjerno srušeni, a istorijski kamen je drsko pobacan niz litice Lovćena. Novi gabariti i materijal: Podignuta je potpuno nova građevina, znatno većih dimenzija i masivnijih zidova, građena od mermera dopremljenog sa Vjenčaca (Srbija). Promjena posvete u slavu Karađorđevića: Što je najveća istorijska prevara, nova kapela nije posvećena Svetom Petru Cetinjskom, već Svetom Đorđu (krsnoj slavi porodice Karađorđević). Pored toga, kapela je direktno podignuta u spomen i slavu rođenja Aleksandrovog prvog sina- kraljevića Petra II Karađorđevića. Time je Njegošev grob pretvoren u dinastički trofej Karađorđevića, kojim se simbolički pečatilo ukidanje nezavisne Crnogorske crkve i države, a Njegošev lik podređivao novom beogradskom narativu. Ko je osveštao Aleksandrovu kapelu 1925. godine? Da se radilo o čisto političko-propagandnoj manifestaciji Beograda sa ciljem asimilacije, govori i spisak prisutnih na ceremoniji osveštavanja nove građevine, koja je održana od 19. do 21. septembra 1925. godine. Ceremonijom su rukovodili kralj Aleksandar i vrh novostvorene Srpske pravoslavne crkve (koja je dekretom iz 1920. godine ukinula autokefalnu Crnogorsku crkvu): Glavni činodejstvujući: Kapelu je osveštao tadašnji patrijarh srpski Dimitrije (Pavlović), uz sasluženje mitropolita Gavrila Dožića. Uloga Nikolaja Velimirovića: Tadašnji episkop ohridski Nikolaj Velimirović bio je ne samo prisutan, već je bio ključni ideološki govornik ove trodnevne manifestacije. Velimirović, kao vodeći ideolog svetosavskog nacionalizma, održao je politički obojen govor nad odrom, sa jasnim zadatkom da Njegoša potpuno istrgne iz njegovog izvornog crnogorskog konteksta i podredi ga svesrpskom narativu i lojalnosti Karađorđevićima. Državni vrh: Svečanosti je prisustvovao kompletan vojni i politički aparat Kraljevine SHS- kralj Aleksandar sa kraljicom Marijom, članovi Vlade i generali. Sve je organizovano kao državni trijumf nad pokorenim Lovćenom.

3. Istorijska istina: Njegoš je Crnogorac i vladar autokefalne crkve Pokušaji SPC da Njegoša i njegovu crkvu prikažu isključivo u svesrpskom kontekstu padaju pred istorijskim dokumentima koje je sam Njegoš pisao, kao i ustavima države Crne Gore. Dokaz o crnogorskoj naciji (1839): Prilikom sklapanja ugovora sa Austrijom o prodaji manastira Stanjevići 1839. godine, Njegoš zajedno sa crnogorskim glavarima zvanično navodi i zastupa pojam „Nacija Crnogorska“ i stavlja svoj potpis iza tog državnog i nacionalnog akta. Njegoš je vladao crnogorski, pisao za crnogorski narod i krvlju branio granice crnogorske slobode. Administrativna prevara o imenu mitropolije: Vladike iz dinastije Petrović-Njegoš bili su poglavari viševjekovne autokefalne Mitropolije crnogorske (što je bilo garantovano i članom 40 Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine). Nakon nasilnog ukidanja 1920. godine, ova institucija je svedena na nivo obične, regionalne eparhije SPC (pod nazivom „Crnogorska eparhija“). Tek Ustavom SPC iz 1931. godine srpski mitropoliti i Beograd dekretom nameću hibridni naziv „Mitropolija crnogorsko-primorska“- sa jasnim ciljem da se geografski razvodni istorijsko ime Crne Gore, sakrije njena viševjekovna autokefalnost i zavara narod. 4. Istorijsko svjedočanstvo akademika Vladimira Dedijera (1970) Kada je SR Crna Gora krajem 1960-ih odlučila da ukloni Aleksandrovu građevinu i podigne Mauzolej, SPC iz Beograda je pokrenula istu agresivnu kampanju koju vodi i danas. Tada im je žestok naučni i istorijski odgovor zadao akademik Vladimir Dedijer, istaknuti istoričar i član Odbora za izgradnju mauzoleja, u svom čuvenom pismu objavljenom u listu Borba 20. avgusta 1970. godine: Ispitao sam istoriju podizanja Njegoševe kapele na Lovćenu sredinom prošlog veka, njenog konačnog rušenja 1925. godine i podizanja nove kapele iste godine po nalogu i u ime kralja Aleksandra Karađorđevića... i utvrdio da je čitava ta kampanja u inostranstvu zazdana na netačnostima i dezinformacijama. Kralj Aleksandar Karađorđević, 1925. godine, u spomen rođenja svog sina... naređuje da se ostaci Njegoševe kapele poruše i da se sazida nova kapela. Ova kapela je građena od novog kamena, na novim temeljima, a ostaci stare kapele su bačeni u Jezerski vrh... Za mene ta Aleksandrova kapela predstavlja višestruki simbol vladavine kralja Aleksandra Karađorđevića: 1. Ona je oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918. godine. 2. Ona je oličenje prevage dinastije Karađorđevića nad dinastijom Petrovića. 3. Ona je takođe i simbol uništenja nezavisnosti Crnogorske mitropolije koju je ona čuvala kroz vekove, da bi posle 1918. godine... bila podvrgnuta srbijanskoj pravoslavnoj crkvi. ...Uklanja se Aleksandrova zadužbina, a gradi se dostojan spomenik velikom pesniku. (Vladimir Dedijer, list „Borba“, 20. VIII 1970.) 5. Podizanje Mauzoleja (1971–1974) Uklanjanje Aleksandrove kapele 1971/72. godine i podizanje velelepnog Mauzoleja po projektu čuvenog vajara Ivana Meštrovića bilo je čin istorijske pravde i vraćanja dostojanstva Crnoj Gori. Ovaj monumentalni projekat finansirale su sve republike bivše SFRJ, prepoznajući Njegoša kao gorostasa svjetske književnosti i misli. Crnogorski narod mu je podigao spomenik kakav dolikuje vladaru i geniju, oslobađajući ga iz okova dinastičke propagande koja ga je svela na objekat posvećen tuđoj dinastiji, tuđem sinu i tuđoj krsnoj slavi. Zaključak Kada aktuelni mitropolit Joanikije i centrala SPC iz Beograda danas „mute bistru vodu“ u Crnoj Gori i agresivno traže „obnovu kapele“, oni ne traže obnovu Njegoševog amaneta- jer su Njegoševu originalnu kapelu njihovi ideološki preci srušili i bacili u provaliju 1925. godine. Oni poturaju neistine i traže povratak Aleksandrovog spomenika okupacije i asimilacije. Njihov krajnji cilj nije vjera, niti hrišćanska istina, već političko huškanje, održavanje administrativnih prevara nametnutih nakon 1918. godine i držanje moderne, nezavisne Crne Gore u pokornosti kroz stalno falsifikovanje njene prošlosti.