🎯🎯🎯
Prvo bageri, a tek onda dekreti: Tomaševićev rat protiv vozača ogledalo je čistog diletantizma
Piše Zvonimir Despot
Zagreb je, u prometnom smislu, već godinama grad u kroničnom infarktu. No, ono što gledamo posljednjih pet godina pod egidom "zelene i progresivne" transformacije stranke Možemo! nadrasta razinu obične nesposobnosti i prelazi u čisti ideološki cinizam.
Urbana mobilnost ozbiljnih europskih metropola na koje se Tomislav Tomašević i njegova družina tako rado pozivaju ne počiva na dekretima, već na egzaktnim inženjerskim rješenjima. Tamo se prvo kopa zemlja, polažu tračnice, grade megagaraže na obodima grada (sustav Park & Ride) i stvara armatura javnog prijevoza visokog kapaciteta koja ljude prirodno, brzinom i komforom, izvlači iz limenih ljubimaca.
Što radi zagrebački Možemo!? Potpuno izvrće zdravu logiku. Umjesto da ponude bržu alternativu, oni su odlučili proglasiti rat automobilima i vozačima. Logika je zaprepašćujuće plitka: ako građanima dovoljno zagorčamo život, ako im ukinemo trake, zatvorimo ulice, smanjimo parkirna mjesta i pretvorimo svakodnevno putovanje na posao u psihološko iscrpljivanje, oni će valjda magično prosvijetliti i sjesti na bicikle ili u tramvaje koji i dalje zapinju u istim tim gužvama. To nije prometna politika; to je prometni sadizam presvučen u celofan ekološke osviještenosti.
Krunski dokaz tog i takvog diletantizma jest postavljanje Andra Pavune na čelo Gradskog ureda za mjesnu samoupravu, promet, komunalne poslove, civilnu zaštitu i sigurnost. Čovjek je po struci psiholog. U gradu koji vapi za prometnim inženjerima, urbanistima i stručnjacima za tešku infrastrukturu, Možemo! postavlja psihologa. Možda je zamisao bila da gospodin Pavuna grupnom terapijom i psihoanalizom olakša frustracije Zagrepčana dok treći sat zaredom stoje u koloni na Slavonskoj aveniji? Ili da vozače "izliječi" od potrebe za automobilom? Šalu na stranu, to je pljuska struci i jasan signal da ovu vlast tehnička rješenja uopće ne zanimaju. Njih zanima preodgoj građana.
Nakon pet godina vlasti, bilanca je porazna: nula metara nove funkcionalne gradske željeznice koja bi integrirala prigradska naselja, nula ozbiljnih Park & Ride terminala na ulazima u grad i nula novih javnih garaža tamo gdje su najpotrebnije.
Sve se svelo na farbanje asfalta, postavljanje plastičnih stupića i pješačke zone koje bez šireg konteksta samo prelijevaju kaos u susjedne kvartove. Aktivizam s Filozofskog fakulteta preseljen u fotelje u Primorskoj i na Trgu Stjepana Radića pokazao je svoje pravo lice. Može se godinama mahati transparentima i pametovati s govornice, ali upravljanje višemilijunskim sustavom zahtijeva beton, željezo i matematički proračun, a ne ideološke proglase i sociološke eksperimente.
Zagrepčani nisu protiv zelenog grada, ali su protiv toga da budu taoci nečije nesposobnosti da sagradi ono što je davno obećano. Prvo se gradi alternativa, gospodo, a tek onda se mijenjaju navike. Sve ostalo je prodavanje magle na račun živaca i novčanika građana Zagreba.