Promene koje se oko nas dešavaju su tektonske, a Srbija, ponovo, glave zagnjurene u sopstveno dvorište. Bukvalno tako se generacija naših roditelja samo jednog jutra probudila i shvatila da je srušen Berlinski zid.
To je bila situacija koju pamtim zbog toga što sam tada prvi put videla svog oca da plače. Imala sam 10 godina i toliko mi je to bilo zastrašujuće, da se i sada sećam snimaka na našem crno-belom televizoru, sećam se rasporeda sedenja u dnevnoj sobi i broja sijalica u lusteru koje nisu radile. Drugi put sam ga videla u tom stanju, kada smo se on, majka, brat i ja, prvih dana avgusta 1995. našli usred traktorske kolone izbeglica iz Krajine koja je dolazila iz pravca graničnog prelaza Pavlovića most, na putu Šabac-Loznica i stali da ih propustimo. I tog osećaja ne mogu da se rešim godinama: užasne sparine, mirisa pokošene trave koji se mešao sa izduvnim gasovima, boje neba i tog nekog nekog čudnog osećaja koji sam tek mnogo kasnije definisala kao bespomoćnost.
Često nismo svesni kakve sve posledice mogu imati odluke koje se donose na nivoima daleko od nas (na primer, ova u tekstu dole), na pojedinačne živote ljudi u ovom delu Evrope, koji i dalje kao celina nije uspeo da evoluira od igrališta velikih sila, na kome se samo u različitim rundama smenjuju igrači. Pojedini narodi jesu, ali Srbi neće ni u ovoj.