1/2 Važna istina 👇🏻👇🏻👇🏻👇🏻👇🏻
Prije 500 i kusur godina divlja turska horda, ta barbarska osmanska pošast iz pakla, navalila je kao crna kuga na područje današnje Bosne i Hercegovine.
Godinu za godinom, selo po selo, crkvu po crkvu, klali su, palili, silovali i porobljavali tu lijepu europsku zemlju. Živjeli su tamo uglavnom katolici i poneki pravoslavci – domaći, slobodni narod koji je stoljećima gradio svoju kršćansku civilizaciju. Turčin je zatekao franjevački samostan u Srebrenici (po kojoj je nazvana ponosna franjevačka provincija Bosna Srebrena), katoličku župu Vrhbosna (danas Sarajevo), franjevačke samostane u Olovu, Zvorniku, Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Lašvi, Fojnici i Kreševu, te na stotine župnih katoličkih crkava koje su svjedočile živu vjeru.
A onda je počeo pravi pakao – onaj koji povjesničari moraju nazvati pravim imenom: Osmansko-bošnjački zločinački poduhvat. To nije bila samo „osmanska vlast“. To je bio sustavni, višestoljetni genocidni projekt u kojem su turski osvajači i domaći izdajnici (koji su prešli na islam) zajedno provodili istrebljenje kršćanskog stanovništva. Dio naroda – iz straha, iz najnižeg koristoljublja, iz čiste kukavičke i izdajničke duše – prelazi na islam i biva povlašten kao turski miljenici, doušnici i krvavi pomagači. I to je onaj isti narod koji danas, pet stoljeća kasnije, s ponosom slavi osmanskog okupatora kao „davatelja kulture“, „graditelja mostova“ i „nositelja civilizacije“. Ima li većeg jada, veće sramote i veće demonske izdaje od odricanja vlastite vjere, vlastitog naroda i vlastite krvi pred divljim osvajačem? Od toga da se ponosno nazivaš potomkom onih koji su klali tvoje pretke, silovali tvoje pretkinje i palili tvoje crkve?
Osmansko-bošnjački zločinački poduhvat trajao je punih 500 godina i sastojao se od:
• Janičarskog danka – sistematskog otimanja kršćanske djece, njihovog silovanja, kastriranja i pretvaranja u turske ubojice koji su kasnije klali vlastiti narod.
• Masovnih silovanja, pljački, paleža katoličkih sela i crkava.
• Nametanja teškog džizije i poreza koji su kršćane dovodili do gladi i smrti.
• Uništavanja franjevačkih samostana, zabrane gradnje novih crkava i prisilnog preobraćanja.
• Aktivne suradnje domaćih muslimana (budućih Bošnjaka) kao turskih stražara, džizija-sakupljača i suizvršitelja zuluma. Oni nisu bili „žrtve“ – oni su bili korisnici i aktivni sudionici u tom zločinačkom stroju.
Broj muslimana raste, a kršćana pada – upravo zato što je dio naroda šutke, aktivno i s užitkom sudjelovao u tom zločinačkom poduhvatu. Taj isti narod danas, umjesto da se pokaje, diže spomenike sultanu Mehmedu Osvajaču, slavi turske janjičare i naziva ih „našim precima“. Sramota bez dna! To nije ponos – to je nastavak istog demonskog mentaliteta.
A onda dolazi 20. stoljeće i kulminacija te izdaje: Islamska deklaracija Alije Izetbegovića – taj otvoreni manifest islamskog fundamentalizma i neo-osmanskog osvajanja Balkana. U njoj Izetbegović jasno piše da islam nije kompatibilan s demokracijom, da muslimani moraju stvoriti čisto islamsku državu i da je svaka suradnja s kršćanima samo privremena taktika dok se ne osvoji vlast. Ta deklaracija nije bila „pogreška“ – to je bio programski razlog svih sukoba na Balkanu u 20. i 21. stoljeću. To je ideološka podloga za neo-osmanski pokušaj ponovnog osvajanja Balkana: od Sarajeva preko Mostara do cijele regije, uz pomoć turskih sila, saudijskih novaca i arapskih džihadista.
U devedesetima, dok gori Hrvatska u borbi za slobodu, muslimani hladno kažu: „To nije naš rat“ – jer su čekali da im Islamska deklaracija donese njihovu islamsku Bosnu. Četnici spale Ravno – muslimani ostaju neutralni. U Stocu posipaju cvijećem JNA tenkove koji idu klati Hrvate. Muslimanski intelektualci trče Srbima na pregovore, a onda se okrenu i napadnu Hrvate kad im zatreba prostor. Kukanjac opkoli Sarajevo, muslimani izlaze s Titovim portretima – ali sve je to bila samo maska za Izetbegovićev islamski projekt.